VODU TREBA I OKUSITI, A NE SAMO GLEDATI/ INTERVJU S JESENKOM HORVATOM
Saša Šimpraga, 2016.
Foto: Tamara Brixy
Arhitekt Jesenko Horvat redoviti je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a u ovom intrevjuu govori o vodi kao elementu javnog prostora Zagreba.
U skromnim uvjetima, programom „Voda i javni prostor“ u 2016. godini projekt “Ars Publicae” Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vode kao elementa javnog prostora te općenito vode kao javnog dobra.
Svojevremeno je uprava parka Maksimir planirala uvođenje baš za Maksimir oblikovane pumpe od čega se odustalo nakon smjene tadašnje uprave. Vi ste bili dio stručnog tima. O kakvom se projektu radilo? Kako gledate na ideju mogućeg javnog natječaja za takvo rješenje tipske zagrebačke česme koja bi bila postavljena na npr. neke od trgova i sve veće gradske parkove i slična mjesta gdje se može uklopiti i gdje za takvim sadržajem svakako ima potrebe?
Radilo se o pokušaju izrade prototipskog modela jedne hibridne „instalacije“ koja bi funkcionirala i kao pumpa Francek (s ručkom za nalijevanje vode u vedro) i kao standardna pojilica za piće. Namjera je bila oblikovati jednu takvu komunalnu napravu kao prepoznatljivi amblem Maksimira i postaviti ga na više mjesta u Parku. Dalje od ideje nije se išlo, niti se izradom prototipa ispitala isplativost proizvodnje relativno malog broja primjeraka za potrebe Parka. Ali ideja o tipskoj česmi upravo zato što ne treba biti lokalizirana na područje povijesnog perivoja, ima itekako smisla.
Pumpa na Trgu bana Jelačića 1930-ih godina.
Kako gledate na trend uklanjanja postojećih pumpi za besplatnu pitku vodu u Zagrebu? Primjerice, više ih nema u parku Tuškanac, Kvaternikovom trgu itd.
Uopće je dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru (središta) Zagreba minimalna i nedostatna. Neke od postojećih pumpi su nevidljive i nedostupne i zbog terasa kafića (npr. u Tkalčićevoj). Kako gledate na problem dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba?
Česme ili pojilišta su bile dio prostornog imidža povijesnog Zagreba, kako u 19. stoljeću tako i u razdoblju moderne. I danas nailazimo na ostatke tih nepretencioznih elemenata opreme javnoga prostora, najčešće međutim izvan upotrebe. Neke su od njih bile samo upotrebni inventar – dragocjen u javnome prostoru, a neke su se uzdigle na razinu amblema. Pojmovnik poznaje i druge oblike uprizorenja vode, a u Zagrebu je najprepoznatljiviji sigurno „zdenac“, kojeg je i Meštrović upotrijebio kao protoformu u svom remekdjelu. Zapostavljenih zdenaca u Zagrebu ima mnogo. Njihova je metaforička pozadina vezana za iskonsko – uz bunar i podzemnu vodu - dakle opet obilježje zagrebačkog identiteta. Ako govorimo o vodenim artefakatima onda fontane u Zagrebu ne trebaju nužno replicirati obrazac onih u velikim svjetskim metropolama. Dovoljno je parafrazirati zdenac i dograditi još na njega tu komponentu pomoću koje ćemo vodu i okusiti, a ne samo gledati.
Zagreb ima pitku vodu. Može li upravo to biti svojevrsni gradski brend, afirmiran i kroz mrežu javnih česmi u javnom prostoru?
Točno - i izrazito naglašeno trendom rasta interesa za Zagreb kao meke urbanog turizma. Znamo li koliko za posjetitelje Dubrovnika znače Onofrijeve česme u vrijeme ljetnih vrućina, znat ćemo kako možemo i u Zagrebu odgovoriti potrebama turista i lokalnih stanovnika. Umjesto banalnog „konzuma i zarade“ s markama raznovrsnih flaširanih voda, promocija pitke vode na česmama - sa sloganom „Ova voda je za piće“, suprotnog onome kojeg često zatiču u gradovima Europe - promocija je branda zdrave i ukusne vode na kojoj Zagreb leži.
Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane?
Zagrebačka osovina sigurno je dostojanstveni okvir za fontane – semantička i formalna introdukcija u središnji prostor grada. Međutim Sveučilišna knjižnica kao jedini urbani korpus novoga mjerila i trnjanska sitnež koja prevladava u okruženju, stvaraju nekoherentan okvir – još uvijek nepripremljen za takvu pompu. Nije sporno trošiti novac za gradsku polituru, ali doklegod Grad nije u mogućnosti kontrolirati sporadično građenje unutar ovog (zaštićenog) kadra, već dopušta da na prvoj liniji „preko noći“ niču besprizorne dogradnje, izvedbu fontana doživljavat ćemo kao potkivanje žabe.
Foto: Tamara Brixy
Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki još uvijek otvoreni u punoj trasi. Bilo je mnogo govora o uređenju zelenih koridora uz potoke, ali se to nikad nije dogodilo iako svi oni imaju uređene vodotoke, no nijedan nije oblikovan na način koji bi stvarao osobito atraktivan javni prostor prilagođen stvaranju boravišnih i ambijentalnih kvaliteta kroz bolji doživljaj vode u gradu. Koja su vaša razmišljanja?
Voda je u užem zagrebačkom urbanom prostoru toliko neprisutna, da smo na sljemenske potoke pod gradom i pod našim nogama potpuno zaboravili. Neću govoriti o otvorenim potocima na zapadnim i istočnim krilima Zagreba, za koje još ima prilike jer ih pejsažističkim intervencijama možemo zamisliti uključene u urbani ambijent stambenih područja. Potok Vrapćak koji protiče naseljem Jarun ili potok Črnomerec koji se podrazumijeva kao pratnja Fallerovog šetališta, imaju tu šansu - biti dio doživljaja. Vode i jezera Maksimirskog parka također su dio iste zagrebačke priče o sljemenskim potocima. U središtu grada međutim, šansa da se vodotoci uklope u sliku prostora je propuštena, iako se često u navratima aktualizirala. Sjećamo se natječaja koji su prethodili uređenju Tkalčićeve ulice. Neki od prijedloga uređenja referirali su se u pokušajima obnove vodotoka na izvorni karakter prostora povijesnoga Zagreba. Pod Frankopanskom ulicom i danas protiče potok Medveščak koji bi mogao u sekvencijama biti otkriven i vidljiv, a da se ne umanji svrsishodnost javne površine za pješačku i kolnu upotrebu. Potok Kraljevac pod Britanskim trgom nekada je proticao Radničkim dolom i mogao bi također dijelom biti rehabilitiran kao urbani vodotok. Mnogi su takvi fragmenti otvorenih vodotokova u gradu mogući, ali koliko je meni poznato, sustavnog istraživanja na tu temu nije bilo.
Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu ali i danas najživlja točka na zagrebačkim obalama rijeke. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema smislenijem, etapnom, oblikovanju zagrebačkih obala Save? Traži li takav zahvat javni natječaj? Naime, postoji bojazan da će se taj kompleksni - slojevima, sustavima, značenjima i upotrebama bogat prostor - rješavati direktnom narudžbom.
Nadamo se da to neće biti tako, jer odredbe GUP-a nedvosmisleno obvezuju za uređenja javnih površina provedbu natječaja. Ipak vizija savskog prostora i karaktera njegovih obala nije sasvim bistra niti onima koji Savu gledaju samo kao hidrografsku činjenicu, kao ni onima koji Savu i grad žele dovesti u urbanotvornu vezu, pa će tako i pitanje Savskog trga na rijeci morati pričekati.
Postoji li neko mjesto u gradu gdje bi voljeli vidjeti fontanu i možete li izdvojiti neku postojeću, uspješno riješenu zagrebačku fontanu te ukratko obrazložiti zašto vam se sviđa?
U vrijeme kada sam istraživao zagrebačke fontane, a to je bilo prije tridesetak godina, tehnološki parametri i mogućnosti igre vodenim medijem i efektima bili su izuzetno skromni, cirkularne su se pumpe tek uvodile u upotrebu, a fontane su trošile komunalnu vodu. Tadašnjih četrdesetak fontana uglavnom su bile suhe. U memoriji građana na prvom je mjestu uvijek bila ona pred ulazom u Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Ne slučajno. Ta je fontana vješta i nepretenciozna Planićeva kreacija koja se ističe svojom arhitektoničnošću i impostacijom - u potpunoj je korespodenciji s donjogradskom urbanom matricom i Meštrovićevim paviljonom. I danas mislim da ovu fontanu niti jedna novija nije nadmašila.
_
Jesenku Horvatu zahvaljujemo se na ljubaznom odazivu na intervju.
_
Tekst Jesenka Horvata : Fontana i njezino mjesto u kompzicijama gradskog prostora; Uvod u tiploško razvrstavanje, pročitajte ovdje.
_
OSTALI INTERVJUI I TEKSTOVI IZ SERIJE VODA I JAVNI PROSTOR:
Intervju s arhitektom Tomislavom Soldom pročitajte ovdje.
Intervju s Igorom Ekštajnom i Vanjom Radovanovićem pročitajte ovdje.
Intervju s Dianom Magdić pročitajte ovdje.
Tekst Vanje Radovanovića o zagrebačkim potocima objavljen na portalu Pogledaj.to pročitajte ovdje.
Intervju s Goranom Pinterom i Mladenom Sokeleom pročitajte ovdje.
Intervju sa Silvom Kalčić pročitajte ovdje.
Intervju s Vladmirom Tarnovskim pročitajte ovdje.
Intervju sa Snješkom Knežević pročitajte ovdje.
Intervju s Davidom Kabalinom pročitajte ovdje.
Osvrt Antonije Komazlić na interervenciju Davida Kabalina pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o javnim česmama pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o bazenima u parkovima pročitajte ovdje.
Intervju s Nerom Nejašmić Kozina i Petrom Kozinom pročitajte ovdje.
Intervju s Marojem Mrduljašem objavljen na portalu Vizkultura pročitajte ovdje.
Tekst Tihomira Jukića o tipologiji zagrebačkih fontana objavljen na portalu Hrčak pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o zagrebačkim savskim rukavcima pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o zagrebačkim otocima pročitajte ovdje.
Anketni intervju o zagrebačkoj komunalnoj opremi pročitajte ovdje.
Tekst Sonje Leboš o zagrebačkoj vodovodnoj infrastrukturi pročitajte ovdje.
Tekst Antonije Komazlić o zagrebačkim bazenima pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o potrebi nadogradnje Manduševca u javnu česmu pročitajte ovdje.
Segmente iz urbanološke datoteke programa “Voda i javni prostor” pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o kiši u gradu pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o novoj česmi za Cvjetni trg pročitajte ovdje.
Tekst Saše Šimprage o vodi za Trg Europe pročitajte ovdje.
Osvrt Lidije Butković Mićin na program “Voda i javni prostor” pročitajte ovdje.
_
Urbanološku datoteku nastalu kroz program NOVI KVARTOVI iz 2014. godine pronađite ovdje.
Urbanološku datoteku nastalu kroz program TROMOSTOVLJE iz 2015. godine pronađite ovdje.
Tekstove objavljene prije 2014. godine tj. na starom blogu projekta pronađite ovdje.
_
Projekt Ars Publicae primarno se bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru te javnim prostorom općenito.
Sve dosadašnje umjetničke i druge intervencije nastale u sklopu aktivnosti projekta pronađite ovdje.
Programom VODA I JAVNI PROSTOR u 2016. godini u fokusu je pitanje
(ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao
element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro.
Ars Publicae je projekt Udruge za intedisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII).
equipmentzgb liked this
arspublicae posted this